Zamislite slijepe ljude koji opipavaju slona. Svaki od njih drži drugačiji dio — netko surlu, netko nogu, netko bok — i svaki je uvjeren da zna što drži. Nitko ne vidi cijelu sliku. Upravo tom slikom svećenik, isusovac Tvrtko Barun otvorio je 4. ožujka 2026. svoje predavanje u Prstenu u organizaciji Kluba poduzetnika, i odmah je postalo jasno da večer neće biti predavanje u klasičnom smislu — nego poziv na iskreno suočavanje sa samim sobom. Uime Kluba poduzetnika nazočne je pozdravio predsjednik Kluba Pavo Ćorluka, zahvalio predavaču i ukratko ga predstavio.
Svijet koji nas okružuje
Prije nego što je progovorio o liderstvu, Barun je stao pred publiku i pokazao niz slika bez komentara. Svemir gledan iz orbite. Iscrpljeni kirurg koji sjedi sam u praznoj operacijskoj sali. Razrušene ulice Sirije. Brod koji tone pod teretom stotina migranata. Dva mladića koji plaču, oslonjeni jedan o drugoga, okruženi svijećama, teroristički čin.
Nije trebalo puno riječi. Kontekst je bio jasan: živimo i vodimo u svijetu koji je ranjen, složen i nesiguran. Stručnjaci to nazivaju VUCA svijetom; volatilnost, nesigurnost, kompleksnost, nejasnoća. Barun ga je nazvao jednostavno naš svijet. Moramo znati da je svijet globalno selo i da svi događaji utječu na sve, ratovi, bolesti, migracije. Svijet u kojemu je liderstvo više potrebno nego ikad, ali i teže nego ikad.
Tko sam ja kao vođa?
Tek nakon toga Barun je postavio pitanje koje je ostalo visjeti u zraku kroz cijelo predavanje: Koji je moj kontekst?
Svaki vođa dolazi sa svojom prtljagom, iskustvima, znanjima, vještinama, ali i ranama, ograničenostima i manama. I negdje u toj kombinaciji leži nešto dublje: poziv i svrha. Bez svjesnosti o svemu tome, vodstvo je samo igranje uloge.
Predavač je zatim uveo ideju emocionalne inteligencije ne kao popularan izraz, već kao konkretan okvir: da bismo vodili druge, moramo najprije voditi sebe. Samosvijest i samoregulacija s jedne strane. Empatija i upravljanje odnosima s druge. Četiri kvadranta koja određuju kakav vođa jesmo, i kakav možemo postati.
Pitanje koje je promijenilo smjer večeri
Negdje na sredini predavanja Barun je zaustavio sve jednom jedinom riječju: Moć.
Kakve slike vam dolaze na um? Šaka stisnuta u pest. Kontrola. Strah. Ili možda nešto drugo? Upravo tu leži bit svega. Ne pitanje imam li moć, jer je svaki vođa ima, u manjoj ili većoj mjeri. Nego pitanje za što je koristim.
I tu je predavač uveo dvije figure koje su ostale u sjećanju svih nazočnih. S jedne strane, vođa na postolju. Sjedi na prijestolju, naređuje, kontrolira, prisvaja zasluge, štiti svoju poziciju. Moć teče prema njemu. S druge strane, vođa sluga. Stoji iza, pruža ruku, delegira, dijeli zasluge, osnaživanje teče prema drugima. Kriterij nije titula ni rezultati na papiru. Kriterij je jedan: Rastu li drugi oko mene?
Kad liderstvo postane evanđelje
Predavanje je dobilo posebnu dimenziju u trenutku kad je Barun posegnuo za Markovim evanđeljem. Tri puta Isus navješćuje svoju muku i smrt. I tri puta učenici, umjesto suosjećanja, pitaju tko je najveći, tko će sjediti s desna, tko zaslužuje prvo mjesto.
U toj ponavljajućoj sceni Barun je vidio nešto duboko ljudsko: i mi to radimo. I u obiteljima, i u tvrtkama, i u crkvenim zajednicama. Natječemo se za status dok nam netko govori nešto sasvim drugo.
A Isusov odgovor nije bio moraliziranje. Bio je gesta. Uzeo je dijete. Stao je pred učenike s tim djetetom, bićem bez statusa, bez moći, bez glasa u tadašnjem društvu i rekao: Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.
Papa Franjo tu logiku sažima na jedan snažan način: nježnost nije slabost. Nježnost je put izbora za najhrabrije. I što je netko moćniji, to je odgovorniji da se ponaša skromno — jer ako ne čini tako, moć će ga uništiti, i on će uništiti druge.
Hrabrost je biti ranjiv
Jedna od najtiših, a možda najsnažnijih točaka večeri bila je ona o ranjivosti. Pravi vođe, rekao je Barun, rijetki su upravo zato što vodstvo zahtijeva hrabrost pokazati slabost. Priznati da ne znam. Tražiti povratnu informaciju. Dopustiti drugima da vide da i mene nešto boli. Ta ranjivost nije taktika. Ona je poziv drugima na hrabrost. I iz nje raste povjerenje — jedina prava osnova svakog vodstva.
Seth Godin to kaže: Ako vam nije nelagodno u ulozi vođe, gotovo je sigurno da niste dosegnuli svoj potencijal.
Što nosim sa sobom?
Na kraju, Barun nije dao zaključak. Dao je pitanje. Isto pitanje koje postavlja na kraju svakog takvog susreta: Što nosim sa sobom?
Možda je to novo pitanje. Možda spoznaja. Možda samo jedan mali unutarnji pokret, nešto što se pomaknulo negdje duboko. To je dovoljno. Od toga počinje promjena.
(G J)
